Lako je biti shrvan stanjem u svijetu i osjećati se bespomoćno. Ne postoji mnogo toga što pojedinac može učiniti. Polazna točka je vidjeti kako svijet funkcionira kroz oči zapostavljenih, siromašnih, marginaliziranih i onih na koje najviše utječu klimatske promjene. Kad smo vodili hodočasnike šeste godine Quo Vadis na trodnevno pješačenje preko planina postojalo je implicitno razumijevanje. ''Ja'' još nisam tamo dok ''svi'' ne budemo tamo. Bez obzira na to koliko je osoba bila brza ili u formi tempo je trebao zadovoljiti one najslabije. Često bismo stali čekati one koji su zaostali, koji su se teško penjali na strmim dijelovima i tek nakon što bi se oporavili nastavili bismo dalje. Dok su jači možda bili frustrirani s vremena na vrijeme postojala je neprocjenjiva lekcija. Hodali smo kao zajednica u kojoj su ljudi pazili jedni na druge. Nismo bili u konkurenciji. Bili smo empatično solidarni. Ovo iskustvo odražava našu bolju prirodu.