Zahvalnost je najvjerojatnije najjače oružje koje nam Bog daje protiv očaja. Kad nastojimo biti zahvalni to nam okreće pogled od tame prema svjetlu.

Ova tema zahvalnosti je i u najtamnijim trenucima prisutna u čitavoj Bibliji. Započinjući svoje poslanje učenici su bili progonjeni, bičevani, život im je bio u opasnosti. Njihov odgovor na to bila je radost što su bili vrijedni trpjeti za Božje ime. Vidjeli su svjetlost u tami, a ono im je dalo sve što su trebali kako bi nastavili službu.

U Lukinom evanđelju Isus je "tjeskoban" što jede pashalnu večeru s učenicima iako na njoj zahvaljuje. Znao je da mu je posljednja, znao je koji će ga od učenika izdati. Isus nalazi malo svjetla u tami koju će uskoro susresti.

Sv. Ignacije jasno je prepoznao moć zahvalnosti. Predlaže zahvalnost kao središnji dio ispita savjesti osiguravajući da onaj koji obavlja duhovne vježbe, svi isusovci, i oni koji ih vode i poučavaju, prepoznaju dobro koje im Bog daruje svaki dan njihova života. To je savršena vježba za vrijeme dezolacije (očaja) - svjetlo prema konzolaciji (utjeha).