Križni put je konačno putovanje potpunog predanja samoga sebe. Dok hodamo s Isusom prema Kalvariji primjećujemo da sve više i više ostavlja svoj stari život iza sebe. Izgubio je većinu prijatelja, popularnost, odjeću, dostojanstvo i svoj život. Ipak, sve je to omogućilo Isusu da se uz podršku dviju poprečnih drvenih greda jedino osloni na Boga Oca.

Je li Isus htio da sve ovako završi? Možemo reći da, budući da je bio Bog, to je apsolutno način na koji je htio da završi. Ako ćemo biti iskreni, najbolje je reći da jednostavno ne znamo. Moramo se prisjetiti da je Isus na početku križnoga puta reagirao kao ti i ja: moli se Bogu da ga poštedi kušnje i patnje, muka mu je od trpljenja. Ali on zna da njegov život nije samo za njega i da se ne radi samo o njemu. „Ne kako ja hoću“, reče Isus, „nego kako hoćeš ti, Oče“.

Hodajući svojim životnim putem koji nam je dan u ovome životu i mi polako ostavljamo stvari iza sebe. Kaže se da će doći trenutak kad će nam svijet prestati davati stvari i početi oduzimati od nas. Svjesni smo kako starimo iza sebe ostavljamo naše voljene, prijatelje, kuće, poslove, zdravlje, kosu, naša nastojanja, naša sjećanja. No ipak, kao i u Isusovom životu, sve nas te stvari približavaju-ne oslanjanju na same sebe-nego na Boga. Dublja svijest koja dolazi iz meditiranja o križnome putu oslobađa nas želje da imamo svijet kakav mi želimo. Naša očekivanja, ili radije, naša navezanost na očekivanja, postaju nam prepreka za radost.