… Priznajem da me je tijekom godina pratila postojana i uglavnom dnevna osobna molitva. Često sam je nemarno i vrlo površno pripravljao, škrto i žurno. No, također mi je bila izvor dubine, radosti, snage, i, usudim se reći, ljubavi. To je napose istinito u ovoj godini ozbiljne bolesti jer sam imao vremena u tišini uživati u Božjoj prisutnosti. Sv. Ignacije Lojolski iznenađuje ljude tvrdnjom da je konzolacija (utjeha) normalna, a dezolacija (stanje potištenosti) nenormalna. On podrazumijeva da Bog uživa u ljudima, kao što Biblija kaže. Sve što mogu reći jest da me je svakodnevno vrijeme šutnje (nikad dugo, često samo 30 minuta) učinilo blagoslovljenim i spremnim za život. U isto vrijeme teško je to reći ili komunicirati za druge. Obično sam počeo sabranjem. Druga uporišna točka bila je iz sv. Pisma, obično neki rečenica ili dvije, ali dovoljno da probudi osjećaj obećanja i prisutnosti. Ponekad je bilo dovoljno zaustaviti se nad tim i pustiti srcu da nađe svoj put. No vidokrug molitve nije zaustavljanje (odmor) nego pokret, promjena, preobražaj, i u konačnici ljubav koju prihvaćamo od djelovanja Duha Svetoga. Prije zaključka, i slijedeći upute sv. Ignacija, molitvu završavam razgovorom: s našom Gospom ili Isusom ili Ocem (ponekad i sa svecima). Ovdje je naglasak na prošnji da živim ono što sam primio kao dar boraveći s Bogom u molitvi.